RETRAUMA – za žrtve opasnija od traume

Retrauma je često mnogo strašnija od traume i zasigurno je nova trauma. Izazove  je nešto vezano za događaj koji se dogodio davno i reflektira kao bomba, koja neprestano eksplodira u čovjeku. Razgovor sa psihijatrom sudski vještak već naziva retraumom, još kada osoba istu stvar prepričava drugima, medijima, policiji i sudu, možete li zamisliti koliko se osoba vratila u svoje dubine rana? Retrauma je ponovno proživljavanje davno zaboravljene traume.  

Psihička trauma je oštećenje psihe koji se javlja nakon velikog psihicki stresnog događaja. Najčešći uzroci uključuju stalno ponižavanje, seksualno zlostavljanje, pretrpljeno nasilje ili tragedija bliskih. Ljudi koji su pretrpjeli psihološku traumu, posebno u djetinjstvu i adolescenciji, imaju veću vjerojatnost da imaju psihičke probleme. Većina uspije potisnuti, no to nije izbrisano u malom mozgu već pohranjeno. Trauma može stvarati postepeno tjeskobni poremećaj, depresiju i najčešće posttraumatski stresni poremećaj ( PTSP ) i granični poremećaj ličnosti. Ljudi koji prolaze kroz krajnje traumatična iskustva često imaju određene prateće simptome i probleme. Ozbiljnost ovih simptoma ovisi o osobi, vrsti traume koja je doživjela, kao i emocionalnoj podršci obitelji i šireg društvenog okruženja. Reakcije na simptome i traume mogu biti široke i raznolike, ovisno o težini od osobe do osobe. Traumatizirana osoba može doživjeti jedan ili više oblika traume. Nakon traumatičnog iskustva osoba može ponovno doživjeti traumu (tzv. Retraumu) – psihičku i (ili) fizičku, zbog čega treba izbjegavati podsjetnike na traume, nazvane okidači, jer to može biti neugodno,  bolno do razornih posljedica. Mogu se prepustiti psihoaktivnim tvarima , uključujući alkohol , u pokušaju suzbijanja emocija. Ponavljani simptomi znak su da se tijelo i um aktivno bore kako bi se nosili sa traumatičnim iskustvom.

Osoba se možda ne sjeća što se zapravo dogodilo, a emocije koje je doživjela tijekom traume mogu se ponovno izraziti, pojaviti bez da ta osoba shvati zašto i odakle kao uragan emocija. Nakupine neriješene i skrivane traume koja se stavlja pod „tepih“ u podsvjest i riječima „sve će lako proći“ prije ili poslije „zatrese tepih“ suočavanja i potrebe za liječenjem. Mogu biti blagi poremećaji do trajnih mentalnih oboljenja. Prenosimo dio razgovora hrvatskog portala 100.posto.jutarnji.hr  koji je razgovarao s uglednim varaždinskim psihijatrom, dr. Nenadom Horvatom, a koji ima veliko iskustvo u radu sa žrtvama, ali i s pedofilima. Također i Imperij sprema ekskluzivne razgovore sa odvjetnicima, istražiteljima i psihijatrima (politični i apolitični) koji će iznjeti o bolima i patnjama koje trpe žrtve od kleveta, zlostavljanja do pedofilije. Prosto rečeno za naivce ima li tu boli i patnje.

Na pitanje je li život žrtava pedofila život s trajnim ožiljcima, dr. Horvat odgovara:“Kada bih život žrtava seksualnog zlostavljanja morao opisati jednom riječju onda bi to bila riječ – pakao. To je život u kolopletu raznih emocija – bijesa, osjećaja bespomoćnosti, krajnjeg nepovjerenja, otuđenja, depresije, osjećaja krivnje. Nerijetko je prisutna i autodestrukcija, žrtve se odaju pijančevanju, drogiranju, ludovanju, histeriziranju… Sve to izgleda vrlo kaotično, nepredvidljivo i nedosljedno te će, neoprezno oko, u tome možda vidjeti ponajprije zločestoću, premda pravi razlog leži negdje drugdje – u dalekoj prošlosti i vrlo je tragičan.”, pojašnjava psihijatar. “S terapijom treba početi što prije, no ako i prođu godine do suočavanja žrtve s vlastitim traumama iz prošlosti, ni tada nije kasno, u svakom slučaju bolje je s liječenjem krenuti ikada nego nikad. Takvim se osobama, naime, može puno pomoći i strpljivim pristupom može ih se potaknuti da se otkače od traume i da krenu dalje. Brod, ako želi isploviti, mora biti odvezan i sidro mora biti dignuto. Ja obično tako koncipiram svoju terapiju, ostavljajući prostor i za sve drugo, uključujući i lijekove. Međutim, lijek ne može donijeti rješenje, on te može samo pripremiti za traženje rješenja. Ako brod samo odvežemo, nismo napravili mnogo. Trebaju nam još dvije stvari, a to su kurs i vjetar u jedra. Terapijski prostor na početku je vrlo uzak, ali se odmicanjem terapije može lijepo proširiti.”, rekao je dr. Horvat poznati psihijatar kaznionice Lepoglava.

Upravo zbog ovakvih stvari ispitivanja na sudu zlostavljanih, žrtvi pedofilije, daljnje zlostavljanje crkvenih istražitelja treba biti pod strogim nadzorom. Vraćanje u svijet traume nije samo bolan nego može biti poguban a kod crkvene pedofilije najviše je žrtvi razočarano. Statistike WHO kažu da jedan pedofil ima minimalno 50 žrtvi, nažalost u crkvi kao instituciji često ima i zaštitu cijelog reda dok ne procjene da se treba odreći osobe jer je već sve vidljivo. Crkvi nije strano ni u svijetu pa ni u Hrvatskoj se tužiti po sudu a pozvana je na Kristovu ljubav, milosrđe, pravdu, humanost, dijalog, poniznost. Često su nove ubojice duša upravo oni koji negiraju i razvijaju patnju žrtve.

Pripremila: Eva Kesler, foto: Pixabay

 

Tagovi: , ,

Povezani članci:

Izbornik